Predavanje ,,Islamofobija ili antimuslimanski rasizam – što je to?“

Centar za kulturu dijaloga u prošli je petak imao čast ugostiti mr. Đermanu Kurić koja je u sklopu tribine dr. Sulejman Mašović održala predavanje pod nazivom ,,Islamofobija ili antimuslimanski rasizam – što je to?“

Predavačica se ovim fenomenom bavi dugi niz godina, a pet godine je bila i savjetnica za netoleranciju prema muslimanima pri OSCE-ovom Uredu za demokratske institucije i ljudska prava u Varšavi (ODIHR) pri čemu je radila s brojnim ministarstvima, organizacijama, institucijama i muslimanskim zajednicama u 57 zemlja članica OSCE-a. Na samom početku predavanja publiku je upoznala s poteškoćama u borbi za konceptualizaciju fenomena islamofobije i izazovima u definiranju islamofobije ili anti-muslimanskog rasizma kao pojma koji je prepoznat i prihvaćen u akademskim i javim krugovima.

Kurić islamofobiju definira kao svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje usmjereno prema ili protiv muslimana ili onih koje se tako promatra. Radi se o strategiji kojom se negativna, stereotipizirana, esencijalizirana slika muslimana koristi ne samo kako bi se manipuliralo masama, nego kako bi se muslimane isključilo iz zajedničkog identiteta što podrazumijeva i to da im se uskraćuje dostupnost zajedničkim resursima i kapitalima u nekom konkretnom društvu. Prije nego je teorijski objasnila zašto se islamofobiju treba shvatiti kao oblik rasizma, Kurić se pozvala i na službeni dokument Europske komisije protiv rasizma i netolerancije pod nazivom „Preporuka opće politike br.5 o prevenciji i borbi protiv antimuslimanskog rasizma i diskriminacije“ donesenog 3. ožujka 2022. u kojem se islamofobija prepoznaje i definira kao antiislamski rasizam.

Protivno uvriježenom vjerovanju kako rasizam podrazumijeva samo diskriminaciju na temelju boje kože, Kurić ukazuje na to kako do rasizma dolazi kroz svaki proces rasijalizacije tj. kada se distinkcijama među ljudima učitavaju vrijednosne razlike. U procesu rasijalizacije, ljude se grupira u grupe prema tim distinkcijama, a onda se grupi učitava određeno značenje poput ,,nazadni“, ,,necivilizirani“ čime se implicira da je to nešto što je strano i inferiorno u odnosu na nešto što je poznato i superiorno. Osim toga, nerijetko se upravo te učitavane vrijednosne razlike smatra inherentnim karakteristikama te grupe. U slučaju islamofobije najčešće se radi o poistovjećivanju islama s terorizmom, ekstremizmom, nazadnošću i vjerskom netolerancijom čime su muslimani postali ,,neprihvatljivi drugi“ te se takav prikaz muslimana normalizira u političke, ekonomske i druge interese. Takvim procesom, grupi se sugerira da ako želi postati dio ,,normalnog“ društva, mora pristati na jednu vrlo usko definiranu verziju ljudskosti i ,,civiliziranosti“ čak ukoliko to znači i žrtvovanje nekih vlastitih vrijednosti, što je prema Kurić izravno kršenje njihovog ljudskog prava na slobodu vjere i uvjerenja. Osim što islamofobija normalizira negativan prikaz muslimana u korist njihovog isključivanja, Kurić upozorava kako je jedna od težih posljedica islamofobije internalizirana islamofobija tj. kada tu reduciranu, izmišljenu sliku muslimana, muslimani internaliziraju i prihvate kao stvarnu.

Dok upozorava kako je krivo svaku kritiku islama, islamskih dogmi ili muslimana svrstavati pod islamofobiju, zaključno ukazuje na to kako se cijelo društvo treba boriti protiv rasističkih ideologija, uključujući islamofobiju. Muslimani toj borbi trebaju doprinijeti tako što će to osvijestiti, educirati se, analizirati te aktivno sudjelovati u prepoznavanju takvih procesa.