”ČITAJ MI” – PODRŠKA DJECI S ODOBRENOM MEĐUNARODNOM ZAŠTITOM

“Dijete nikad nije premalo za slikovnice i knjige. Ne dati mu knjigu dok ne nauči čitati isto je što i ne pričati mu dok ne nauči govoriti.” Penelope Leach    

Pronađemo li atraktivan sadržaj i formu koja se djeci sviđa, čitanje će se samo po sebi pretvoriti u avanturu u koju će se djeca htjeti svakodnevno upuštati. To je važno jer čitanje djeci obogaćuje vokabular, proširuje vidike, jača socijalnu osjetljivost i samopouzdanje, nudeći im istovremeno nova znanja o svijetu i o njima samima.

Bolja čitalačka pismenost rezultirat će u velikom broju slučajeva željom za daljnjim školovanjem i većim zadovoljstvom u privatnom i profesionalnom životu. Djeca koja mnogo čitaju bolje će ovladati vještinom čitanja, čitat će s lakoćom i užitkom, sami sebe promatrati kao čitatelje, te zbog toga čitati još više. Vrijedi i obrnuto: djeca koja malo čitaju zaostaju u razumijevanju i brzini čitanja, to im postaje teško i dosadno, i stoga čitaju još manje.

Djeci s odobrenom međunarodnom zaštitom, koja se suočavaju s teškoćama u obrazovnom sustavu prvenstveno radi jezične barijere, od izuzetne je važnosti pružiti podršku te odigrati važnu ulogu u otkrivanju što dijete voli i pronaći mu upravo takve knjige.

Pružajući podršku i pomoć najmlađim korisnicima projekta “Novi susjedi – uključivanje osoba s odobrenom međunarodnom zaštitom u hrvatsko društvo”, kojeg provodi Centar za kulturu dijaloga u suradnji s MUP-om RH, projektni tim Centra pri aktivnostima pomoći s školskim obvezama, započeo je aktivnost zajedničkog čitanja knjige “Heidi”, autorice Johanne Louise Spyri.

Ono zbog čega je ova knjiga privlačna čitateljima jest to što je Heidi prigrlila tekovine grada odnosno onoga što je tamo naučila i unijela ih u vlastiti život na način koji joj je u danom trenutku najviše odgovarao. Prije dolaska u kuću obitelji Sesemann Heidi nije znala čitati ni pisati, no Klarina baka poučila ju je tim vještinama. Kada se pak vratila svome djedu u Alpe, Heidi to nije zaboravila, nego je u seoskoj školi nastavila svoje daljnje obrazovanje, a istome poučila i Petera koji je do tada oštro odbijao bilo kakav oblik institucionalnog školovanja.

Taj segment nosi i najveću poruku za djecu. Tu nije riječ samo o nužnosti učenja čitanja i pisanja i otvaranju novih svjetova koje nam to pruža, nego i o učenju toga kako nešto što nam je do tada bilo nepoznato, uspješno implementirati u svoj život kako bismo od toga imali koristi. Nije slučajno da su djeca s odobrenom međunarodnom zaštitom a osobno s teškim i traumatičnim životnim iskustvom, odabrala upravo “Heidi”, knjigu o prirodi, neiskvarenosti i prihvaćanju.

Autorica: Merdijana Dugonjić, voditeljica slučaja integracije, CKD