Polaznici Omladinske škole liderstva i dijaloga 2026. usvajali nove metode za uspješnije učenje
15 srpnja, 2026
Rezolucijom Ujedinjenih naroda 30. srpnja proglašen je Svjetskim danom borbe protiv trgovine ljudima s ciljem podizanja svijesti o jednom od najtežih oblika kršenja ljudskih prava.
Trgovina ljudima oblik je modernog ropstva, a obuhvaća vrbovanje, prijevoz, premještanje i skrivanje osoba uporabom sile, prijevare, prijetnje ili zlouporabe ranjivog položaja osobe radi iskorištavanja. To može uključivati prisilni rad, prisilne brakove, seksualno iskorištavanje, prisilno prosjačenje, prisilno činjenje kaznenih djela, nezakonito posvajanje djece te trgovinu ljudskim organima. Humanitarne krize, klimatske katastrofe, oružani sukobi i prisilna raseljavanja ostavljaju milijune ljudi bez doma, sigurnosti i mogućnosti za dostojanstven život. U takvim okolnostima trgovci ljudima iskorištavaju njihovu ranjivost nudeći lažna obećanja o poslu, sigurnosti i boljoj budućnosti.
Prema podacima Ujedinjenih naroda, milijuni ljudi svake godine postaju žrtve trgovine ljudima, a među njima su najčešće žene i djeca. Iza tih brojki kriju se stvarni ljudi i životne priče koje pokazuju da trgovina ljudima rijetko započinje otmicom ili uporabom sile. Često počinje iskorištavanjem nečije ranjivosti i lažnim obećanjem sigurnijeg života.
Jedna od tih priča pripada našoj novoj susjedi ,,Marie“ (ime je izmijenjeno radi zaštite identiteta), a priču objavljujemo uz njezin izričiti pristanak. Radi dodatne zaštite njezina identiteta izmijenjeni su pojedini osobni podaci i određeni detalji njezine priče.
„Marie“ je rođena i odrasla u Obali Bjelokosti. Nakon završetka srednje škole zaposlila se u računovodstvu. Kada su starješine njezinog plemena odlučile da se mora udati za muškarca znatno starijeg od sebe, odbila je jer je željela sama odlučiti za koga će se udati. Nakon njihovih prijetnji i inzistiranja, shvatila je da ako želi izbjeći prisilni brak, mora napustiti zemlju. Požalila se kolegici na poslu, koja joj je preporučila poznanika koji ljudima pomaže pronaći poslove u drugim zemljama. Vjerujući kako dogovara odlazak u bolju i sigurniju budućnost, Marie je posredniku platila organizaciju puta, pomoć oko potrebne papirologije i pronalazak posla u drugoj zemlji. Marie nam govori kako u početku nije imala razlog za sumnju, ali da je odmah po dolasku na odredište znala da nešto nije uredu.
,,Bila nas je cijela grupa. Muškarci i žene, ali većinom žene. Strpali su nas u jednu prostoriju i svima su nam oduzeli putovnice. U toj prostoriji smo čekali preko deset sati da netko dođe po nas. Dolazili su ljudi iz različitih agencija i birali koga žele uzeti.“
Kada su došli po nju, predana je lokalnoj obitelji. U sobi je zatekla cimericu koja ju je odmah po dolasku pokušala upozoriti da nešto nije uredu.
,,Tada nisam govorila engleski pa nisam dobro razumjela. Ponavljala mi je samo dvije riječi. Kasnije sam shvatila da mi je govorila da su muž i žena za koje radimo ‘loši ljudi’“
Marie je u tom kućanstvu više od godinu dana bila prisiljena na rad bez plaće. Njezin svaki radni dan počinjao je u pet ujutro, a završavao je tek oko ponoći, kada bi svi članovi obitelji otišli na spavanje. Živjela je u potpunoj izolaciji. Nije smjela napuštati kuću niti slobodno komunicirati s drugima. Uz prisilan rad svakodnevno je bila izložena psihičkom i fizičkom nasilju, zbog čega i danas nosi posljedice i ožiljke.
,,Više puta su mi oduzeli mobitel. Govorili su mi da mi nitko neće vjerovati ako ih prijavim jer će to biti moja riječ protiv njihove.“
Kada je obitelj kupila vikendicu u drugoj zemlji, vodili su je sa sobom na putovanja i samo tada je viđala svoju putovnicu. Već tijekom prvog putovanja odlučila je da će pobjeći čim joj se ponovno pruži prilika. Nekoliko mjeseci kasnije, tijekom novog putovanja, uspjela je pronaći svoju putovnicu skrivenu među stvarima u ormaru i pobjeći.
Marie danas ima odobrenu međunarodnu zaštitu, udana je za supruga kojeg je sama izabrala i ima posao na kojem je cijene i poštuju. Kaže kako je u Europi pronašla mir, slobodu, sigurnost i priliku za dostojanstven život. Upravo sve ono što je tražila kada je napustila svoj dom.
,,Želim da moja priča ljudima pokaže da se ovo sve i danas događa. Prisilni brakovi, obrezivanje žena, trgovina ljudima, sve to je i dalje stvarnost.“
U radu Centra za kulturu dijaloga – CKD s osobama s odobrenom međunarodnom zaštitom ovakve priče, nažalost, nisu iznimka. Često susrećemo ljude koji su tijekom puta prema sigurnosti bili izloženi različitim oblicima iskorištavanja, nasilja ili prisile. Zato je važno prepoznati znakove trgovine ljudima te pružiti pravodobnu zaštitu žrtvama. Na Svjetski dan borbe protiv trgovine ljudima podsjećamo da dostojanstvo i sloboda nisu privilegije, nego temeljna ljudska prava svakog čovjeka. Borba protiv trgovine ljudima zahtijeva odgovornost cijelog društva. Samo zajedničkim djelovanjem možemo doprinijeti stvaranju sigurnog, pravednog i uključivog društva.
